Kruh koji je hrana duše
Crkva bi se mogla zvati Betlehemom, to jest „kućom kruha“, jer u njoj Krist krijepi svoje vjernike kruhom svoga tijela… To je obilna gozba njegova tijela jer je obogaćena svakovrsnim savršenstvom i milošću. On ju je povjerio apostolima i naredio im da, za sva vremena, pripuštaju k njoj sve koji budu u nj vjerovali. Kao što čini majka sa svojim djetešcem, na isti način nas je uzeo na grudi svoga milosrđa pa nas hrani mlijekom svoje krvi. Na Kalvariji je bio ranjen u grudi da nam dade svoju krv kao što majka doji mlijekom svoje djetešce.
Ovo je ona velika večera, prepuna i obasjana slavom božanskog veličanstva, sa svim blagom što ga uživaju anđeli, sa slašću što prožima dušu i tijelo… Na nju su mnogi pozvani, ali ih je malo što joj prilaze, jer je beskonačan broj ludih koji radi vremenitih sitnica zanemaruju večeru života.
Neki se ustežu od primanja sv. pričesti radi osjećaja poštivanja tijela Kristova; drugi, međutim, često primaju euharistijsku hranu velikom radošću, upravo stoga da počaste tijelo Kristovo. Tko se ne boji pričestiti se svaki dan da počasti tijelo, to čini jer se boji da će sagriješiti propustom poštivanja prema njemu, kada bi se koji dan od toga ustegao.
Grešnici, koji propuštaju blagovati kruh koji u sebi ima svaku slast, jesu poput suhih kostiju, jer su lišeni božanskog soka milosti. Tko ga, naprotiv, prima napunja se svakim nebeskim dobrom. U ovom kruhu pobožnost nalazi za se hranu, ublažujuću se i pobjeđuju napasti i svaka gorčina mijenja se u veselje.
Sv. Antun Padovanski