Isuse, nado naša
Činilo se da je Job došao do kraja. Izgubio je imovinu, obitelj, zdravlje, a najgore od svega, izgubio je i nadu. Mislio je da mu nije preostalo ništa osim patiti i čekati da ga smrt izbavi iz njegove bijede. Bio je uvjeren da više neće vidjeti sreće.
Nada nam je svima potrebna, ali ne možemo je sami proizvesti. Umjesto toga, potrebno nam je nešto u što je možemo položiti, a to je ono što je i Jobu nedostajalo. Kad ne vidimo nešto na horizontu što će poboljšati našu situaciju, teško da možemo nastaviti dalje.
Možda su se tako osjećali ljudi i u Isusovo vrijeme. Živjeli su pod teškom rimskom okupacijom i nisu znali kada će doći Mesija da ih spasi. Ali tada je na scenu stupio Isus iz Nazareta. U današnjem Evanđelju on liječi Petrovu punicu. Zatim provodi večer ozdravljajući ljude i izgoneći zloduhe. To je moralo probuditi nadu, ne samo u ljudima koje je ozdravio, već i u svima koji su svjedočili takvoj božanskoj moći. Pitali su se: Možda je doista Mesija kojega čekamo.
Sljedeće jutro Isus je rekao svojim učenicima da ide u druga sela u Galileji propovijedati i liječiti. Zbog toga je i došao. Došao je kako bi nam dao nadu: izliječiti nas od naših grijeha i osloboditi nas moći smrti. Došao je dati nam život u punini, život koji počinje sada i koji će trajati u vječnosti.
Često smo u iskušenju osjećati se beznadno zbog teške situacije u svojemu životu. Ili smo obeshrabreni zbog svega onoga što nosi budućnost. Ali, sjetimo se da je Isus horizont u koji možemo pogledati svaki put kad smo u iskušenju da odustanemo od nade. Držimo svoje oči usmjerene prema njemu, jer Bog naš dolazi da nas spasi. t.v.