Vukovarski franjevci u logorima
Vukovarski franjevci u logorima
U srpskim koncentracijskim logorima zajedno s brojnim Vukovarcima bili su i vukovarski franjevci: fra Branimir Stjepan Kosec, fra Slavko Antunović, fra Ivan Mikić i fra Ante Perković. Fra Martina Ostrognaja su zbog starosti pustili, dok je fra Smiljan Berišić[1] na čudesan način s bolesnicima u autobusu došao u Hrvatsku 21. studenoga 1991. godine. Fra Branimir, fra Ivan i fra Ante pušteni su iz logorskog zatočeništva 9. prosinca 1991., dok je fra Slavko te godine Božić dočekao u logoru, a pušten je tek 16. siječnja 1992. godine.
Pater Branimir Kosec svjedoči:
U srijedu 20. studenoga započeo je za sve nas dan u zatvoru. U istoj zatvorskoj sobi bili smo fra Ivan, fra Slavko i ja. Nismo znali gdje su fra Martin i grkokatolički župnik Dimitar Štefanjuk, a niti gdje je fra Ante. Pretpostavljali smo da su u drugim sobama, ali je za nas bio nerješiv zadatak kako uspostaviti s njima vezu. Iz sobe nismo izlazili. Hranu su nam donosili u sobu i dijelili. Bila je bijedna, nikakva. Nas trojica smo se držali zajedno, ali nismo govorili mnogo. Trudio sam se pokazati što manje zabrinutim. Nadao sam se da ću tako otjerati crne misli i drugima, jer su svi u sobi znali da smo svećenici; onima koji nas nisu poznavali, drugi su otkrili.[2]
Pater Ante Perković o svojim uzničkim mitrovičkim danima tame govori:
Napustivši 19. studenoga 1991. samostan pod pratnjom vojske, ponio sam snimljenu audiokazetu i film iz kojih se jasno vide posljedice ratnog razaranja u Borovu i Vukovaru. Bilo mi je jasno da osvajaču ne može ići u prilog takav dokument u mojim rukama. Mislio sam dati tu kazetu časnim sestrama ili mami fra Zvonimira Lutrovića, pretpostavljajući da njih vojska neće pretraživati; ipak sam odlučio da je sam zadržim jer nije bilo opravdano staviti druge u nepriliku.[3]
Pater Ivan Mikić također svjedoči:
U autobusu je bilo starih i bolesnih ljudi (…) Kad smo počeli izlaziti, policajci su zaurlali: „Ruke na leđa! Glavu dolje!“ To će biti njihove najčešće riječi koje sam slušao kroz sve zatvorske dane. Uz to su nam psovali majku, i to: hrvatsku i ustašku, a onda i Tuđmana. Prolazili smo kroz kordon policajaca i zatvorskih stražara. Bili su naoružani palicama. Udarali su nas kuda god su stigli. Nikoga nisu promašili, jer smo išli u koloni po jedan. Ispred mene je bio fra Ante, a ispred njega fra Slavko. Njega su udarali u lice i razbili mu naočale. Jedan stražar je ugledao moje žute cipele i uzviknuo: „Gle kakve cipele ima ovaj!“ Odmah sam dobio udarac nogom u trbuh (…) Svi smo u zatvorskoj sobici bili patnici. Bilo je bolesnika. Neki su bili ranjeni, neki isprebijani, bilo ih je koji su hodali na štakama (…) Bilo je i kroničnih bolesnika i njihove bolesti nisu ovisile o ratu. Bilo je srčanih bolesnika, jedan padavičar, psiholabilnih osoba. Svi su oni trebali redovito uzimati lijekove. Imali su ih u svojim torbama, a torbe su bile u hodniku, ispred sobe. No, stražari nisu dopuštali da ih ondje uzmu (…) Neizvjesnost nas je mučila. Psihičko mučenje je pratilo i dijeljenje hrane (…) Hrana je jedva zavrijedila to ime; dobivali smo komad kruha i još nešto. Za 22 dana u zatvoru izgubio sam osam kila.[4]
Pater Slavko Antunović svjedoči:
Ujutro, 19. studenoga slavili smo misu u podrumu ne znajući da će to biti naša posljednja misa u Vukovaru (…) Zatim smo cijelo dopodne gasili vatru na krovu crkve. Gorjele su grede. Plamen smo pogasili, ali vatra je prodrla kroz pukotine duboko u grede i skrivala se našim očima. Prije nego što smo je uspjeli posve ugasiti, dođoše oko 11 sati nekoliko vojnika i pozovu nas da svi uzmemo zimsku odjeću i pođemo s njima; prema njihovim riječima vratit ćemo se za dan ili dva. Neki od nas već su prije bili spremili najnužnije u torbu, a drugi su sada uzeli ono što im je bilo pri ruci. Fra Branimir je preuzeo brigu o pričesti, zatim je vodom ugasio vatru u peći i zaključao dvorišna vrata samostana. Bila su to jedina neoštećena vrata; ostala smo zatvorili iznutra podupirajući ih pokućstvom. Gvardijan je htio dati ključ od tih vratiju vođi vojne jedinice kako ne bi vojska razvaljivala vrata kad bude ulazila u samostan, ali je to ovaj odbio riječima da će nam ključ trebati kad se budemo vratili. U međuvremenu će, po njegovim riječima, vojska čuvati samostan i crkvu.[5]
[1] Navečer 2. rujna 1991. godine fra Mirko Mataušić, tadašnji provincijal, dopratio je fra Smiljana Berišića, studenta, Vukovarca, da posjeti svoju obitelj i braću franjevce. Kako se ukazala potreba pomaganja u vukovarskoj bolnici fra Smiljan ostaje u njoj sve do okupacije grada kada zajedno s bolesnicima u autobusu dolazi 21. studenoga 1991. godine u Đakovo.
[2] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1997., str. 92.
[3] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe…, str. 101.
[4] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe…, str. 121-122.
[5] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe…, str. 128.
Teški život u srpskim koncentracijskim logorima: “Ruke na leđa – glava dolje”
Konačno na slobodi (14. kolovoza 1992).
13,329 total views, 4 views today