Vukovarski franjevci u logorima

Vukovarski franjevci u logorima

U srpskim koncentracijskim logorima zajedno s brojnim Vukovarcima bili su i vukovarski franjevci: fra Branimir Stjepan Kosec, fra Slavko Antunović, fra Ivan Mikić i fra Ante Perković. Fra Martina Ostrognaja su zbog starosti pustili, dok je fra Smiljan Berišić[1] na čudesan način s bolesnicima u autobusu došao u Hrvatsku 21. studenoga 1991. godine. Fra Branimir, fra Ivan i fra Ante pušteni su iz logorskog zatočeništva 9. prosinca 1991., dok je fra Slavko te godine Božić dočekao u logoru, a pušten je tek 16. siječnja 1992. godine.

Pater Branimir Kosec svjedoči:

U srijedu 20. studenoga započeo je za sve nas dan u zatvoru. U istoj zatvorskoj sobi bili smo fra Ivan, fra Slavko i ja. Nismo znali gdje su fra Martin i grkokatolički župnik Dimitar Štefanjuk, a niti gdje je fra Ante. Pretpostavljali smo da su u drugim sobama, ali je za nas bio nerješiv zadatak kako uspostaviti s njima vezu. Iz sobe nismo izlazili. Hranu su nam donosili u sobu i dijelili. Bila je bijedna, nikakva. Nas trojica smo se držali zajedno, ali nismo govorili mnogo. Trudio sam se pokazati što manje zabrinutim. Nadao sam se da ću tako otjerati crne misli i drugima, jer su svi u sobi znali da smo svećenici; onima koji nas nisu poznavali, drugi su otkrili.[2]

p. Ante Perković

Pater Ante Perković o svojim uzničkim mitrovičkim danima tame govori:

Napustivši 19. studenoga 1991. samostan pod pratnjom vojske, ponio sam snimljenu audiokazetu i film iz kojih se jasno vide posljedice ratnog razaranja u Borovu i Vukovaru. Bilo mi je jasno da osvajaču ne može ići u prilog takav dokument u mojim rukama. Mislio sam dati tu kazetu časnim sestrama ili mami fra Zvonimira Lutrovića, pretpostavljajući da njih vojska neće pretraživati; ipak sam odlučio da je sam zadržim jer nije bilo opravdano staviti druge u nepriliku.[3]

p. Ivan Mikić

Pater Ivan Mikić također svjedoči:

U autobusu je bilo starih i bolesnih ljudi (…) Kad smo počeli izlaziti, policajci su zaurlali: „Ruke na leđa! Glavu dolje!“ To će biti njihove najčešće riječi koje sam slušao kroz sve zatvorske dane. Uz to su nam psovali majku, i to: hrvatsku i ustašku, a onda i Tuđmana. Prolazili smo kroz kordon policajaca i zatvorskih stražara. Bili su naoružani palicama. Udarali su nas kuda god su stigli. Nikoga nisu promašili, jer smo išli u koloni po jedan. Ispred mene je bio fra Ante, a ispred njega fra Slavko. Njega su udarali u lice i razbili mu naočale. Jedan stražar je ugledao moje žute cipele i uzviknuo: „Gle kakve cipele ima ovaj!“ Odmah sam dobio udarac nogom u trbuh (…) Svi smo u zatvorskoj sobici bili patnici. Bilo je bolesnika. Neki su bili ranjeni, neki isprebijani, bilo ih je koji su hodali na štakama (…) Bilo je i kroničnih bolesnika i njihove bolesti nisu ovisile o ratu. Bilo je srčanih bolesnika, jedan padavičar, psiholabilnih osoba. Svi su oni trebali redovito uzimati lijekove. Imali su ih u svojim torbama, a torbe su bile u hodniku, ispred sobe. No, stražari nisu dopuštali da ih ondje uzmu (…) Neizvjesnost nas je mučila. Psihičko mučenje je pratilo i dijeljenje hrane (…) Hrana je jedva zavrijedila to ime; dobivali smo komad kruha i još nešto. Za 22 dana u zatvoru izgubio sam osam kila.[4]

p. Slavko Antunović

Pater Slavko Antunović svjedoči:

Ujutro, 19. studenoga slavili smo misu u podrumu ne znajući da će to biti naša posljednja misa u Vukovaru (…) Zatim smo cijelo dopodne gasili vatru na krovu crkve. Gorjele su grede. Plamen smo pogasili, ali vatra je prodrla kroz pukotine duboko u grede i skrivala se našim očima. Prije nego što smo je uspjeli posve ugasiti, dođoše oko 11 sati nekoliko vojnika i pozovu nas da svi uzmemo zimsku odjeću i pođemo s njima; prema njihovim riječima vratit ćemo se za dan ili dva. Neki od nas već su prije bili spremili najnužnije u torbu, a drugi su sada uzeli ono što im je bilo pri ruci. Fra Branimir je preuzeo brigu o pričesti, zatim je vodom ugasio vatru u peći i zaključao dvorišna vrata samostana. Bila su to jedina neoštećena vrata; ostala smo zatvorili iznutra podupirajući ih pokućstvom. Gvardijan je htio dati ključ od tih vratiju vođi vojne jedinice kako ne bi vojska razvaljivala vrata kad bude ulazila u samostan, ali je to ovaj odbio riječima da će nam ključ trebati kad se budemo vratili. U međuvremenu će, po njegovim riječima, vojska čuvati samostan i crkvu.[5]

 


[1] Navečer 2. rujna 1991. godine fra Mirko Mataušić, tadašnji provincijal, dopratio je fra Smiljana Berišića, studenta, Vukovarca, da posjeti svoju obitelj i braću franjevce. Kako se ukazala potreba pomaganja u vukovarskoj bolnici fra Smiljan ostaje u njoj sve do okupacije grada kada zajedno s bolesnicima u autobusu dolazi 21. studenoga 1991. godine u Đakovo.

[2] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1997., str. 92.

[3] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe…, str. 101.

[4] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe…, str. 121-122.

[5] Fra Branimir KOSEC, fra Ante PERKOVIĆ, fra Ivan MIKIĆ, fra Slavko ANTUNOVIĆ, fra Smiljan BERIŠIĆ, Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe…, str. 128.

Teški život u srpskim koncentracijskim logorima: “Ruke na leđa – glava dolje”

   

Konačno na slobodi (14. kolovoza 1992).

    

 

 

 

13,329 total views, 4 views today

POBOŽNOST

  • Molitva krunice
    Svaki dan u 18 sati
  • Pobožnost sv. Antunu
    Utorkom prije večernje mise
  • Molitva Časoslova
    Srijedom u 18:15 sati
  • Euharistijsko klanjanje
    Četvrtkom nakon večernje mise
  • Križni put [u korizmi]
    Petkom u 18 sati
    Nedjeljom u 10:30 i 18 sati
  • ŽUPNA KATEHEZA

  • Niži razredi osnovne škole

    1. r. četvrtkom u 15 sati

    2. r. svaki drugi utorak u 15

    4. r. petkom – svaki drugi tjedan u 16

  • Prvopričesnici

    3. r. (A. Bauer) utorkom u 16

    3. r. (D. Tadijanović) svaki drugi utorak od 16 do 17,15

    3. a r. (Mitnica) svaka druga srijeda od 14,15 do 16,10

    3. b r. (Mitnica) svaka druga srijeda od 16,15 do 17.35

  • Viši razredi osnovne škole

    5., 6. r. petkom – svaki drugi tjedan u 17

    7. r. petkom u 17

    8. r. petkom u 20:00

  • Srednja škola
    1. r. petkom u 20 sati (Frama)
  • Krizmanici
    1. skupina: ponedjeljkom u 20 sati
    2. skupina: četvrtkom u 20 sati
    3. skupina: subotom u 10 sati
  • TJEDNI ŽUPNI SUSRETI

  • Frama

    Petkom u 20:00 sati

  • Zbor sv. Cecilije
    Utorkom i petkom nakon večernje mise
  • Zbor mladih “Vis Damjan”
    Četvrtkom u 19:30 sati
  • Dječji zbor “Glasnici sv. Bone”
    Subotom u 10 sati
  • Molitvena zajednica
    Ponedjeljkom nakon večernje mise
  • Ministranti
    Subotom u 11 sati
  • Zajednica sv. Marte
    Ponedjeljkom u 8 sati
  • Framica
    subotom u 11 sati
  • Kateheze za odrasle

    Utorkom u 19:15

  • MJESEČNI ŽUPNI SUSRETI

  • Franjevački svjetovni red
    Prve srijede u mjesecu nakon večernje mise
  • Obiteljska zajednica
    Treće srijede u mjesecu nakon večernje mise
  • Vjera i svjetlo
    Druge nedjelje u mjesecu u 17 sati