Povratak u Vukovar

Povratak u Vukovar

Širom otvorena kapija samostana čeka povratak franjevaca

Po povratku iz logora na slobodu vukovarski su fratri odmah počeli gajiti nadu u povratak na obale Dunava, obnovu Vukovara i nastavak kršćanskog življenja u zajedništvu vukovarske i borovske župe. Već tijekom prvih mjeseci 1992. godine fra Branimir je uspostavio veze sa svim većim skupinama Vukovaraca i, u prostorijama gdje su bili smješteni, počeo s njima slaviti misu i dijeliti im ostala otajstva vjere. U franjevačkom samostanu sv. Križa u Zagrebu otpočeo je djelovati redoviti župni ured Vukovara i Borova naselja, odakle fra Branimir i fra Ante organiziraju karitativnu brigu za prognanike, te sam pastoralni posao.Kada su se stekli uvjeti, vukovarski su franjevci poveli svoj narod prema Vukovaru. Kao prvi povratnici već u drugoj polovici 1997. godine stvarali su uvjete sigurnog i dostojanstvenog povratka. Nije to bila laka zadaća, jer povratnici nisu bili dobrodošli među onima koji su u godinama okupacije stolovali u „bizantskom“ Vukovaru. No, nije bilo alternative. Trebalo se vratiti, pa makar na ostatke doma, crkve i samostana, jer jedino na taj način golema žrtva vukovarskih branitelja i nenaoružanih civila dobiva puni smisao. Za uspješan i dostojanstven povratak nije bilo dovoljno obnoviti samo kuće, stanove, ceste, škole, crkve…, trebalo je povratnicima osnažiti dušu i src

e, ohrabriti ih na taj čin, jer su se vraćali u grad u kojemu ih je svaki metar podsjećao na neizrecivu tragediju i bol, na njihove poginule, ubijene i nestale (…) Vukovarski franjevci ni u jednom trenutku nisu niti pomislili napustiti svoje vjerničko stado. Kao pravi pastiri čuvali su ga i duhovno jačali. Njihovo je djelovanje, kako u ratu tako i u progonstvu i povratku, bilo puno odricanja, ali i ljubavi, topline srca koje je za svakoga i u svako vrijeme bilo otvoreno (…) Crkva i vukovarski franjevci bili su jedino mjesto koje je uvijek bilo vidljivo i na koje su prognani Vukovarci uvijek mogli doći i tražiti duhovnu potporu ili materijalnu pomoć.[1]

U povratku crkva iz vana

U povrtaku glavni oltar sv. Filipa i Jakova

U prvim danima povratka bilo je najteže. Slike porušenog i opustošenog grada su bile neprepoznatljive za Vukovar i njihove domove. Povratak i obnova krenula je ni iz čega. Trebalo je ljude i hrabriti i barem malo materijalno pomagati. Još prije povratka iz progonstva fra Ante Perković, tadašnji župnik sv. Josipa Radnika, imenovan je ravnateljem Caritasa. Već 1997. Caritas je započeo s radom. S porastom broja povratnika rasle su i potrebe, tako da je rad bio iznimno zahtjevan. Dolaskom fra Zlatka Špehara u Vukovar 1999. godine i njegovim zalaganjem povećao se i dotok pomoći. Mjesečno je pomoć primalo oko 700 obitelji u hrani, a preko 1.000 u odjeći. U Caritasu je uvijek bila izvrsna i već uhodana ekipa volonterskih djelatnika predvođena umirovljenim braniteljem Ivom Crncem. U danima povratka za Caritas vukovarskog dekanata možemo samo reći da je uvijek bilo dobrih ljudi iz cijele Domovine i Europe, osobito iz Hrvatskih katoličkih misija iz cijeloga svijeta.

Povratnička djeca ispred barake koje je bila i kapelica i učionica

Najveću ulogu u povratku Vukovaraca odigrao je Caritas

Braća franjevci započinju povratnički život najprije u skromnome stanu na Olajnici u kojemu je bio i samostan i župni ured. Ponajviše su bili na terenu. Zajedno s ljudima skromnim materijalima pokrivali su crkvu koja je imala nekoliko velikih otvora kako bi mogli služiti misu, a da u nju više ne pada kiša i snijeg. Crkvu počinju čistiti, koliko se uopće i mogla kao ruševina čistiti. Izgrađuju baraku u kojoj se za prve povratnike, osobito djecu, odvija sav pastoralni i katehetski život. Najteži i najsretniji početci, Vukovarci opet u svom duhovnom domu primaju utjehu i liječe rane, slave svete euharistije i ispovijedaju svoje grijehe na obraćenje. Uz sve veći povratak ljudi vraća se i sve veći vjerski život.

Privremenu baraku 2002. godine zamjenjuje suvremeni Pastoralni centar sv. Bone

Duhovni život se nastavlja kao da ga nitko nikada nije prekinuo. Djeca se krste, prvopričesnici, koji su rođeni i kršteni diljem cijeloga svijeta, primaju prvu svetu pričest, krizmanici primaju sakrament svete potvrde, mladi se vjenčavaju i primaju opet nove živote. No, ono što je u povratku bilo daleko najteže jest ekshumiranje, pronalazak nestalih i sahranjivanje žrtava.

 

Ubrzo će crkva biti izvana obnovljena, a iznutra, iako neobnovljena, topla i ugodna. I obnovljeni samostan opet prima braću franjevce bez kojih on sam nema smisla. A baraku u dvorištu uskoro će zamijeniti suvremeni pastoralni centar.

[1] Dražen ŽIVIĆ, Predgovor, u: fra Branimir KOSEC i fra Ante PERKOVIĆ, Kronika franjevačkog samostana u Vukovaru – Godine progonstva i povratka…, str. 8-9.

 U samostanski klaustar s ljudima vratio se i paun.

 

1,881 total views, 1 views today