Franjevci u Domovinskom ratu
Franjevci u Domovinskom ratu
p. Branimir Kosec
p. Smiljan Berišić
Kada je 1991. godine počela srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku, među prvima se na udaru našao Vukovar, koji je od davnina smatran najvažnijim gradom Srijema, ujedno i stjecištem hrvatske misli i katoličke vjere. Vukovar je počeo proživljavati svoju apokalipsu, a njegovi stanovnici su nakon tromjesečne opsade grada krenuli na tegoban i neizvjestan prognanički križni put. Oštrica agresora posebno je bila usmjerena na vjerske i kulturne ustanove Vukovara, upravo one ustanove koje su prije (kao i u vrijeme) agresije bile osloncem i hrvatstva i katoličanstva.
Kada je početkom rujna 1991. godine grad Vukovar ostao u potpunom okruženju braća franjevci su ostali s vukovarskim pukom i odlučili ne napuštati ga, bez obzira na razvoj događaja, nego svojom nazočnošću dati podršku i blagoslov.
Pater Branimir Kosec, tadašnji gvardijan, o tim teškim danima svjedoči:
Kretanje po ulicama Vukovara bilo je vrlo rizično. Ipak, išli smo u skloništa duhovno okrijepiti stanovništvo i nedjeljom smo na tim mjestima služili i svetu misu. Nismo zaboravili ni naše ranjenike; posjećivali smo ih u bolnici, koja je bila znatno oštećena, i tamo smo im iskazivali riječi utjehe, budili nadu u brzo ozdravljenje i oslobođenje. Takav način kontakta sa stanovništvom bio je do blagdana Svih Svetih. Tada smo održali svete mise s narodom i putem vukovarskog radija. Ponosili smo se time što smo u susretu s našim braniteljima uočili da svi oko vrata imaju krunicu kao znak svoje pripadnosti (…) Svaki dan bilježili smo kroniku događaja (…) Nazvali smo to Ratnom kronikom 100 dana. Dana 18. studenoga 1991. godine Vukovar je okupiran. Okupatori su zauzeli i crkvu i samostan, te uokolo postavili stražu. Tako smo zatvoreni proveli noć. Sljedećega dana, 19. studenoga došla je vojska i sve nas je kamionima prevezla na središnje sabiralište. Odvedeni su svi svećenici i časne sestre, koje su se sklonile u samostan. S nama se postupalo kao i s ostalim zarobljenicima. Nakon izvršene selekcije u skladištu „Veleprometa“ bilo nam je rečeno da će nas odvesti do Šida i pustiti. Međutim, bili smo prevareni i svi muški bili su odvezeni u zatvore u Srijemsku Mitrovicu, a neki u Zrenjanin. Tu je počeo naš teški put do oslobođenja.[1]
Vjernost Gospodinu i ljubav prema svojem vjerničkom puku pokazali su vukovarski franjevci upravo u tim teškim i tragičnim godinama srbijanske agresije i višegodišnjeg progonstva iz Vukovara. Hrabro i nepokolebljivo stajali su uz svoj hrvatski i katolički narod Vukovara, kada su taj grad, u bjesomučnoj i bezboškoj želji da sruše, spale, opljačkaju i ubiju sve što nije srpsko, napali i okupirali suvremeni osvajači sa istoka, svestrano potpomognuti „Vukovarcima“ koji očito nikada nisu voljeli svoj grad, niti cijenili njegovu prebogatu povijesnu, religijsku, kulturnu i civilizacijsku raznolikost i baštinu (…) Na sebe su, zajedno s drugima, primali strašne udarce granata, mina i puščanih zrna, pokušavajući braniteljima i civilima, ženama, djeci i starcima, uliti barem malo božanske nade u bolje i sretnije sutra. To nije bilo lako, ali je bilo jedino „oružje“ s kojim su oci franjevci tada raspolagali. I nesebično su ga svima dijelili, jer tada u Vukovaru nije bilo jednostavno biti Čovjekom, pogotovo ne Kristovim učenikom; vukovarske su ulice 1991. godine bile ulice smrti, a ne ulice života, Vukovar je tada bio Kalvarijom hrvatskoga naroda, na koju se, poput Krista, trebalo uspeti za spasenje cijeloga naroda, pa i za spas duše neprijatelja naših. I kada su agresori okupirali Vukovar i na njegovim zgarištima zaplesali svoj ples smrti, franjevci nisu pognuli glave i uzmaknuli, nego su zajedno sa svojim narodom, uspravni, krenuli u „babilonsko“ sužanjstvo u Srbiju. Ni tada nisu klonuli duhom, jer su se i u tim teškim danima oslonili na Boga, uzdali su se u njegovu milost i snagu. Duboko su vjerovali da zlo ne može odnijeti konačnu pobjedu, nikako ne protiv Boga koji je ljubav, nada i utjeha. Tako su i u srpskim koncentracijskim logorima vukovarski fratri bili „svjetionikom“ dobra i vjere u pobjedu dobra nad zlim srcem onih koji su željeli uništiti Boga i Čovjeka.[2]
s. Eliza u samostanskom podrumu
[1] Fra Branimir KOSEC, Franjevci u Vukovaru ostali su uza svoj puk, u: Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakoba – Baština i obnova, Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 1998., str. 80-81.
[2] Dražen ŽIVIĆ, Predgovor, u: fra Branimir KOSEC i fra Ante PERKOVIĆ, Kronika franjevačkog samostana u Vukovaru – Godine progonstva i povratka, Ogranak Matice hrvatske Vukovar, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Vukovar, 2009., str. 7-8.
754 total views, 2 views today